Te subote, 04.09.2021., iza ovih vrata dešavalo se nešto što nikada neću zaboraviti. Ova vrata su inače vrata moje druge kuće u kojoj
uvijek vlada posebna energija, gdje zidovi upijaju najljepše melodije pčinje i šopskih, gdje u svakom ćošku leži bezbroj ukosnica i ziherica i gdje sam dala
sebe 110%. Kuća, gdje sam istinski sretna i iz koje nikada ne bih išla.
I upravo su ovo sve razlozi što je rođendan proslavljen tu i što sam preuzela svu odgovornost i organizaciju na sebe samo da bi mjesto radnje bilo tu.
Kako se sve iskomplikovalo tog 23.08., kako je prvobitno vrijeme radnje odgođeno, kako sam zadnje dane raspusta provela u kući i kako rođendan nije organizovan natenane, onako kako ja volim, vjerovala sam da postoji dobar razlog. Kada sam 05.09. oko 06:30am ispratila goste, izašla, zaključala vrata, provjerila bravu, sjela u taxi i krenula kući, razlog mi je bio jasan. Tako je moralo biti. Suđeno je bilo da se sve poremeti da bi ovaj rođendan ovako izgledao. Da bih shvatila koliko je važno biti zahvalan. Vodim se time da da se nije desilo sve što jeste rođendan ne bi imao takvu čar i ne bi ostavio toliki utisak na mene. Kakve emocije su me stigle kad sam došla kući to jutro i kakva me jeza prolazi sada dok pišem i svaki put dok gledam slike riječima je neopisivo. Tek kada sam došla kući shvatila sam šta se desilo. Koliko sam uživala i koliko su drugi uživali. Što mi je bilo najbitnije. Shvatila sam koliko sam sretna. Zbog svega. I zbog svih. Katarina, Andrej, Sonja, Gordana i Radomir. Moji folkloraši, moji Kozarčani za koje sam vezana već dugih 10 godina, sa kojima su najjača putovanja i najljepše uspomene. Ljudi koji olakšavaju školovanje u Gimnaziji, sa kojima nikad nije loše i za koje vjerujem da će ostati tu čak i kad svi budemo slušali predavanja u različitim amfiteatrima u različitim gradovima, moje legende. Drugarice iz osnovne koje ne bih mijenjala ni za šta i sa kojima sam prošla sve i svašta da bi naše prijateljstvo sada bilo ovakvo. Omiljeni brat ikada, cum, prika, i jos gomila meni dragih i bliskih ljudi. Svi su oni ljubav. Zahvalna sam što ih sve imam i što su tu. Što su bili na tom rođendanu koji suštinski nije ništa mnogo bitno, ali je mnogo bitnije ono koliko su svi oni doprinijeli tom rođendanu. Koliko su učinili da budem sretna i da ne skidam osmijeh sa lica.
I upravo su ovo sve razlozi što je rođendan proslavljen tu i što sam preuzela svu odgovornost i organizaciju na sebe samo da bi mjesto radnje bilo tu.
Kako se sve iskomplikovalo tog 23.08., kako je prvobitno vrijeme radnje odgođeno, kako sam zadnje dane raspusta provela u kući i kako rođendan nije organizovan natenane, onako kako ja volim, vjerovala sam da postoji dobar razlog. Kada sam 05.09. oko 06:30am ispratila goste, izašla, zaključala vrata, provjerila bravu, sjela u taxi i krenula kući, razlog mi je bio jasan. Tako je moralo biti. Suđeno je bilo da se sve poremeti da bi ovaj rođendan ovako izgledao. Da bih shvatila koliko je važno biti zahvalan. Vodim se time da da se nije desilo sve što jeste rođendan ne bi imao takvu čar i ne bi ostavio toliki utisak na mene. Kakve emocije su me stigle kad sam došla kući to jutro i kakva me jeza prolazi sada dok pišem i svaki put dok gledam slike riječima je neopisivo. Tek kada sam došla kući shvatila sam šta se desilo. Koliko sam uživala i koliko su drugi uživali. Što mi je bilo najbitnije. Shvatila sam koliko sam sretna. Zbog svega. I zbog svih. Katarina, Andrej, Sonja, Gordana i Radomir. Moji folkloraši, moji Kozarčani za koje sam vezana već dugih 10 godina, sa kojima su najjača putovanja i najljepše uspomene. Ljudi koji olakšavaju školovanje u Gimnaziji, sa kojima nikad nije loše i za koje vjerujem da će ostati tu čak i kad svi budemo slušali predavanja u različitim amfiteatrima u različitim gradovima, moje legende. Drugarice iz osnovne koje ne bih mijenjala ni za šta i sa kojima sam prošla sve i svašta da bi naše prijateljstvo sada bilo ovakvo. Omiljeni brat ikada, cum, prika, i jos gomila meni dragih i bliskih ljudi. Svi su oni ljubav. Zahvalna sam što ih sve imam i što su tu. Što su bili na tom rođendanu koji suštinski nije ništa mnogo bitno, ali je mnogo bitnije ono koliko su svi oni doprinijeli tom rođendanu. Koliko su učinili da budem sretna i da ne skidam osmijeh sa lica.
Život je jedan narode moj. I stvarno je bitno imati pored
sebe ljude koji vam odgovaraju. Ljude koje volite, cijenite, sa kojima su
moguće i suze i smijeh, za koje bi sve uradili. I bitno je da to bude
obostrano. A ja znam da je to slučaj sa svim ovim ljudima. Zato samo kažem
hvala Bože na životu, zdravlju, porodici i najljepšem društvu ikada. Hvala ti što sam sretna i što volim život. Hoću da živim, stavaram uspomene, volim i čuvam ove ljude.
Sa mnogo ljubavi i zahvalnosti,
Sofija
Sofija
<3
*ženske haljine*
