prijatelj...♥

Subota. 31.08.2019.  03:02h. Kasni noćni sati. Ili ipak rani jutarnji. Kako kome. Meni lično noć. Ne spavam. Sjedim u dnevnom. Kraj mene leži neko. Odmah dvosjed pored. Leži. Ili bolje reći spava. U odjeći. Sa šminkom koju vjerovatno briše od jastuk. Ubiće je Gordana, iliti moja mama. Ali nebitno to. Bitno da je ona tu. Kraj mene. 
Reći ćete da sam bolesna. Znam. Ali ja sjedim i gledam nju. Emotivna sam. I psihički nestabilna. Previše zahvalna svijetu što imam ovo što imam. Nju. I ljude oko sebe. 
Naravno da ne znate o kome pišem. Niti znate zašto o x osobi pišem. Ne znam ni ja pravo da vam kažem. Možda zato jer mi je spomenar u sobi na spratu, a jako sam lijena da po njega odem.Lakše ovako. Prenijeti ovdje sve što mislim. Iako će ovo pročitati i ona i mnogi drugi ljudi. Ali je l to bitno? 
Zvuči kliše, ali znam je od malena. Moje godište. I sa naših nepunih 14, ona ide. Njemačka. Standardica. Zašto, još uvijek se pitam. Ne zašto je ona otišla. Znam da joj je tamo bolje. Ali zašto baš meni? Zašto baš neko moj? I tako 14i i 15i rođendan dočekam sama. Ne sama sama, sa ostatkom društva ali bez nje. Veoma ružan osjećaj. Fali nešto. Međutim, živ se čovjek na sve navikne. Tako i ja. A vjerujem i ona koja je u još težoj poziciji. 
I onda dođe 2019. godina. Avgust. Dvadeset treći. Moj rođendan. Šesnaesti. I ljudi, ona je bila tu. Ona, on i mlađa sestra. Najmiliji. 
Otkucava ponoć, šatro neka euforija. Ona izlazi iz kupatila, svježe istuširana. Prilazi. Grli. Ljubi. Kaže mi srećan rođendan Sofija. A ja Bože dragi suzu brišem. Sreću stvarno čine male stvari. 
Može ih proći milion i mogu ih upoznati milion, ali mislim da će se tvoje ime uvijek spominjati u kontekstu najbolje drugarice. Bar tako osjećam. 
Ta daljina... Mislim da nam ne može ništa. Samo brojevi. Kilometri. Ništa strašno. Društvene mreže, aplikacije. Sve nam ide u korist da održimo kontakt. Samo ako mi to želimo. A želimo. Znam. 
Tvrdoglava, vrlo često dosadna. Ona. A ja opet uporna i nedokazna. Dosadna koliko i ona. Kritičan spoj. Al funkcionišemo. Ona izgubljena u vremenu i prostoru. A ja šatro snalažljiva. Ona koja uči jezike odlično i ja koja natucam riječ po riječ. Smiješno. Ali mi to volimo. Dvije različite osobe, a opet slična interesovanja. Znate, imale smo plan zajedno upisati gimnaziju, pa i faks. Ali ne. Putevi se mimoilaze. Ja gimnazijalka, a ona ipak osmakinja jer su je vratili dvije godine niže kada se preselila. Ali bar je među najboljih 5 u razredu. Ja nisam. Ima nešto dobro u tim našim razlikama.

par mjeseci kasnije..

05.11.2019. Došlo je vrijeme da ovaj post ugleda svjetlost dana. Ona nije pored mene i zagrljaj od mene neće dobiti, ali posvećujem joj nešto što će ja mislim zauvijek ostati ovdje. Danas je njen rođendan. Samo joj želim sreću. Smijeh i ljubav. Ništa više. 
Ne mjenjaj se nikada. Postoje ljudi koje te vole baš takvu kakva jesi. 
Cjenite ono što imate. Ustvari, one koje imate. I pronađite nekog vašeg. Mislim ne tražite. Sam će neko naići. I ne vjerujte svakom. Nije bitan kvantitet, već kvalitet. Jedan ali vredan. Prijatelj.
Volim te Katarina! <3 

Tvoja Sofija.