21. 04. 2021.

čovjek nestaje, djelo ostaje

*dio sastava pisanog za školsku pismenu*

 Život. Jedan. Neprocjenjiv i neponovljiv. Zašto ga trošiti na nama nebitne stvari? Zašto ne živjeti po osjećaju i po svojim željama, onako kako smatramo da treba? Zašto ne iskoristiti šansu koja nam se daje sada i više nikada? Živjeti punim plućima i stvarati za sebe, za druge, za danas, sutra i za budućnost koja dolazi?  Za onda kada nas fizički tu ne bude ali nastavimo živjeti kroz naše najbolje – naša djela!
Šansa koja nam se daje kada dođemo na ovaj svijet nema cijenu. Čak i kao mali sanjamo, maštamo i planiramo našu budućnost.  Sa velikom ili 'pak manjom željom, sa mnogo ili malo truda, volje i rada neko svoju želju sprovede u djelo a neko sa druge strane ipak ne. Nije nam svima suđeno da ostanemo poznati i široj javnosti kada nas ne bude. Nismo svi rođeni da bi ostavljali dobra umjetnička djela, pjesme, fotografije, kompozicije, velike građevine i slično. Ali smo svi rođeni posebni i možemo ostati upamćeni bar u našoj okolini. 

Mislim da je ovo upravo poenta života. Jer nije bitno što ćemo jednog dana otići. Mnogo je bitnije ono što smo stvorili dok smo bili tu. Ono što ostavljamo iza nas i što dajemo svijetu ostaje vječno. Svi smo na ovaj svijet došli na isti način i na isti ćemo i otići. Kada do tog odlaska dođe od izuzetne je važnosti da odemo srećni i zadovoljni, znajući da nismo protraćili život. Upravo tako su otišli ljudi koji su živjeli godinama unazad ali se i dan danas o njima priča. Još uvijek su prisutni. Ljudi poput onih o kojima učimo u školi i o kojima slušamo od malih nogu nikada ne umiru. Ono što su ostavili iza sebe vrijedno je pažnje. Kočić, Ćopić, Andrić, Nušić, Desanka...Sve su to naše legende. I svi oni žive vječno, jer se njihova djela prenose generacijama unazad i prenosiće se tek. Rođeni sa darom od Boga da stvaraju, pišu i nesebično svoje misli, emocije i ideje dijele sa ljudima omogućili su im značajno mjesto u istoriji. Urezali su se duboko u čovječanstvo. I bez obzira što su prošle godine i mnogo više od godina kako su njihova djela nastala oni imaju isti značaj i sa istim ponosom se o njima priča.

Ne samo oni, umjetnici, slikari, pisci, arhitekte. Već i obični ljudi. I oni ostavljaju trag. I oni imaju veličinu i značaj. Željeti dobro svima je već dobro djelo. Biti pozitivan, ljubazan, nasmijan.  I biti dobar čovjek, širiti ljubav i moralne vrijednosti ništa ne košta. A čini da prvenstveno sami budemo zadovoljni sobom, a onda da nas i drugi ljudi vole, poštuju i ne dopuste da se zaboravimo čak i onda kada odemo.

Moj život je u mojim rukama. Vaš u vašim. I dokle god smo na ovoj planeti mi upravljamo našim životom. Koristimo sve što imamo i trudimo se biti najbolja verzija sebe. Na kraju krajeva, ako sam zadovoljna sa sobom, ja sam svoje najbolje djelo.  I tako ljudi treba sve da nas pamte. Jer kada nas fizički više tu ne bude kasno je da razmišljamo da li smo nešto mogli drugačije ili bolje. Sve to što smo učinili kada smo bili tu, živi, treba da govori o nama kada odemo.

Kada bi mogli da birate, po čemu bi voljeli da vas ljudi pamte? 

@sofijashere
sofijapacariz@gmail.com