21. 04. 2021.

čovjek nestaje, djelo ostaje

*dio sastava pisanog za školsku pismenu*

 Život. Jedan. Neprocjenjiv i neponovljiv. Zašto ga trošiti na nama nebitne stvari? Zašto ne živjeti po osjećaju i po svojim željama, onako kako smatramo da treba? Zašto ne iskoristiti šansu koja nam se daje sada i više nikada? Živjeti punim plućima i stvarati za sebe, za druge, za danas, sutra i za budućnost koja dolazi?  Za onda kada nas fizički tu ne bude ali nastavimo živjeti kroz naše najbolje – naša djela!
Šansa koja nam se daje kada dođemo na ovaj svijet nema cijenu. Čak i kao mali sanjamo, maštamo i planiramo našu budućnost.  Sa velikom ili 'pak manjom željom, sa mnogo ili malo truda, volje i rada neko svoju želju sprovede u djelo a neko sa druge strane ipak ne. Nije nam svima suđeno da ostanemo poznati i široj javnosti kada nas ne bude. Nismo svi rođeni da bi ostavljali dobra umjetnička djela, pjesme, fotografije, kompozicije, velike građevine i slično. Ali smo svi rođeni posebni i možemo ostati upamćeni bar u našoj okolini. 

Mislim da je ovo upravo poenta života. Jer nije bitno što ćemo jednog dana otići. Mnogo je bitnije ono što smo stvorili dok smo bili tu. Ono što ostavljamo iza nas i što dajemo svijetu ostaje vječno. Svi smo na ovaj svijet došli na isti način i na isti ćemo i otići. Kada do tog odlaska dođe od izuzetne je važnosti da odemo srećni i zadovoljni, znajući da nismo protraćili život. Upravo tako su otišli ljudi koji su živjeli godinama unazad ali se i dan danas o njima priča. Još uvijek su prisutni. Ljudi poput onih o kojima učimo u školi i o kojima slušamo od malih nogu nikada ne umiru. Ono što su ostavili iza sebe vrijedno je pažnje. Kočić, Ćopić, Andrić, Nušić, Desanka...Sve su to naše legende. I svi oni žive vječno, jer se njihova djela prenose generacijama unazad i prenosiće se tek. Rođeni sa darom od Boga da stvaraju, pišu i nesebično svoje misli, emocije i ideje dijele sa ljudima omogućili su im značajno mjesto u istoriji. Urezali su se duboko u čovječanstvo. I bez obzira što su prošle godine i mnogo više od godina kako su njihova djela nastala oni imaju isti značaj i sa istim ponosom se o njima priča.

Ne samo oni, umjetnici, slikari, pisci, arhitekte. Već i obični ljudi. I oni ostavljaju trag. I oni imaju veličinu i značaj. Željeti dobro svima je već dobro djelo. Biti pozitivan, ljubazan, nasmijan.  I biti dobar čovjek, širiti ljubav i moralne vrijednosti ništa ne košta. A čini da prvenstveno sami budemo zadovoljni sobom, a onda da nas i drugi ljudi vole, poštuju i ne dopuste da se zaboravimo čak i onda kada odemo.

Moj život je u mojim rukama. Vaš u vašim. I dokle god smo na ovoj planeti mi upravljamo našim životom. Koristimo sve što imamo i trudimo se biti najbolja verzija sebe. Na kraju krajeva, ako sam zadovoljna sa sobom, ja sam svoje najbolje djelo.  I tako ljudi treba sve da nas pamte. Jer kada nas fizički više tu ne bude kasno je da razmišljamo da li smo nešto mogli drugačije ili bolje. Sve to što smo učinili kada smo bili tu, živi, treba da govori o nama kada odemo.

Kada bi mogli da birate, po čemu bi voljeli da vas ljudi pamte? 

@sofijashere
sofijapacariz@gmail.com



Broj komentara: 10:

  1. Predivan post i sve zaista što si opisala je sto posto tako. Dobili smo život na dar i trebamo ga iskoristiti na najbolji način ali u svakom dijelu svog života ostaviti dio sebe. Nešto po čemu će nas svijet, naši potomci pamtiti.

    alekboras.com

    OdgovoriIzbriši
  2. Lijep tekst i slažem se da svatko ostavlja neki trag. Kao ljudi nestajemo ali i ostajemo u svojim djelima, u vezama koje ostvarimo, u emocijama, u postignućima, u svemu onome čemu smo pridonijeli svijetu.

    OdgovoriIzbriši
  3. Prije svega, tekst je bomba! Sve pohvale za napisano. Svi možemo ostaviti neki trag. Ne postoji veliko i malo dobro djelo. Ne postoje veliki i mali uspjesi. Postoje samo uspjesi i dobra djela, koja će značiti nama i svijetu. A sada, da odgovorim na pitanje, koje si postavila na kraju posta. Voljela bih da me pamte kao osobu, koja je bezuslovno vjerovala u sebe i živjela onako kako je željela, ne kako su joj drugi rekli. Takođe, voljela bih da me pamte kao nekoga, ko je motivisao ljude i bio inspiracija, nebitno da li je to uticalo na par ljudi ili cijeli svijet. Voljela bih da me pamte, kao nekog, ko svojim primjerom pokazuje šta je srećan i ispunjen život. To bi bilo to, otprilike. Bravo za sve napisano. ❤️❤️

    Sweet-dreams-14.blogspot.com

    OdgovoriIzbriši
  4. Interesting post. Thanks for sharing your thoughts.
    Have a good weekend!

    OdgovoriIzbriši
  5. A great post! I love your blog. Your content is very interesting < 3 I am following you and invite you to me https://milentry-blog.blogspot.com

    OdgovoriIzbriši
  6. Love how you put things into perspective. Beautiful post Cris

    http://www.photosbycris.com.au/?p=14593

    OdgovoriIzbriši
  7. This is beautifully written. I would like to be remembered as someone who spread happiness and good deeds.

    www.fashionradi.com

    OdgovoriIzbriši
  8. Predivan tekst, nadam se da je ocjena bila ona najbolja. Razmišljanje mi se jako sviđa, i sama se često uhvatim kako u glavi imam upravo misli o ovoj temi. A po čemu bi voljela da me ljudi pamte? Huh, možda po dobroti i osmijehu, optimizmu. :) Bravo!

    Savršen nered

    OdgovoriIzbriši